Hrvatska turistička zajednica katalog

bili su oduševljeni načinom na koji je Welles iskoristio mogućnosti i resurse Jadran filma, da im je odjednom postalo jasno da su profesionalno, kako organiza- cijom i sredstvima, tako i stručnim osobljem, kadri opslužiti i najzahtjevnije američke produkcije.    Welles je, kako je i sam tvrdio, bio očaran Zagrebom, ali i suradnicima s kojima je tu radio, pa se u Hrvatsku vraćao više puta (često je boravio u Primoštenu, gdje je vikendicu imala obitelj njegove životne suputnice, glumice Oje Kodar, koju je upoznao u Zagrebu), pa je tu snimio još dva svoja (nedovršena) igrana filma. Ljubav za Zagreb obilježio je i snimanjem kratkog filma „Vienna“, gdje su mu zagrebačke ulice, prepune zgrada i palača koje su gradili najpoznatiji bečki arhitekti, poslužile kao kulisa koja je „glumila“ Beč.    Osim što je u to doba bilo jednostavnije i jeftinije snimiti film u Hrvatskoj, posebno Zagrebu, nego u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji, inozemni su filmaši, baš poput samoga Wellesa, počeli prepoznavati i iznimnu kvalitetu zagrebačkih filmskih radnika, pa su ih sve više stali uključivati u svoje projekte. Za producente to je bio itekako unosan bonus, jer su za znatno manje novca mogli računati na vrhunske majstore filma s najrazličitijih područja (zagrebačka Akademija dramske umjetnosti redovito je školovala čitave generacije diplomiranih filmskih stručnjaka, scenarista i glumaca) – od organizatora, snimatelja, šminkera, kosti- mografa i scenografa do glumaca, statista i kaskadera. Najpoznatiji među njima postali su snimatelj Tomislav Pinter, koji je nakon prvih koprodukcijskih projekata često odlazio raditi u inozemstvo, zatim Vladimir Tadej, scenograf zbog kojeg su inozemni producenti u Zagreb prestali dovoditi stručnjake za izradu scenografije iz domicilnih zemalja, te Branko Lustig, koji će se 80-ih uputiti u Hollywood i u svojstvu producenta, filmovima „Gladijator“ i „Schindlerova lista“, sebi priskrbiti 11